Ruža Silađev, SONTA, R SRBIJA
Ruža Silađev (23. X 1949. Sonta), farmaceutski tehničar u mirovini, živi u Sonti. Najčešće piše na lokalnoj, arhaičnoj, šokačkoj ikavici iz Sonte, ali i na književnom hrvatskom i srpskom jeziku. Autor je knjiga kratke proze „Divani iz Sonte“ (2007.), „Šokica pripovida“ (2011.) i „Sonta u sjećanjima šokačkim“ (2019.). Radovi objavljeni u Klasju naših ravni, Danici, Hrvatskoj riječi i Hrvatskim novinama u Subotici, časopisu Lola iz Banja Luke, Zvona i Nari iz Istre, na blogu Hrvatski glas Berlin, Glasu ravnice i Zvoniku u Subotici, časopisima Marulić, Matica i Kvaka u Zagrebu, Šokadija i Šokci u šokačkoj riči, Vinkovci, Glasu Slavonije u Osijeku, Glasu komune i Isteru u Apatinu, Ćuprija na Jasenici u Subotici, zbirkama priča „Preprekova jesen“ i „Put do istine“ Novi Sad. Pjesme objavljene u Liri naivi, u zbirkama pjesama sa Rešetaračkih susreta, u zbirci More na dlanu i zbirci Kultura snova. Priče za djecu objavljene u Hrcku i Klasju naših ravni, Novoj riječi i u zbirci priča „Avanture za velike i male“. Knjiga „Divani iz Sonte“ je prva knjiga proze na ikavici u povijesti, objavljena sa lijeve strane Dunava. Dobitnica je prve nagrade na uskršnjem natječaju katoličkog lista Zvonik (2016) za priču o milosrđu. Na natječaju Novosadske novinarske škole, 2016. i 2018. njene dvije priče za djecu su odabrane uz ostalih sedam (pisane na jezicima nacionalnih manjina) objavljene i prevedene na pet jezika i snimljene na audio CD-u za slijepu djecu. Na međunarodnom književnom natječaju „Priča o gradu kojeg volim“ lista Kvaka u Zagrebu, petonagrađena za priču „Listopadske večernje“. Dobitnik je treće nagrade za priču na natječaju Preprekova jesen 2017., u Novom Sadu. Dobitnica je prve nagrade za pjesmu na „Šokačkoj večeri“ u Sonti, 2018., i druge nagrade za pjesmu na „Večeri ikavice“ u Stanišiću, 2017. kao i druge nagrade u Sonti na natječaju za „Lipu rič“ 2019. Objavljuje u kontinuitetu na društvenim mrežama.
MEĐ SVOJIMA
Šokac. Sin voda, šuma i njiva.
Sin močila, ledina i poloja.
Samo se Bogu i zemlje klanja.
Pope i kralju dugove namirit,
nejačko, bolesno i staro zbrinit.
Ćuti, trpi i radi. Moli sve do kraja.
Brazda mu duboka i prava.
Već o’ma posli Uskrsa
zaroni i ruke i noge u raniteljku.
Tako do svete Kate.
Ne dirni mu mater, zemlju i viru,
jel brica će …
Kuću ne kupuj od njega.
Neš je lagano kupit.
Teškom mukom je, je steko.
Kopaj, trpaj, nosi, nabijaj…
Rič je ritko poreko.
Šokac ne zna za umor.
Uvik će se vruć vode napit.
Trud i rad je još sa mlikom posiso.
Zna se za divojkom zapit i potuć.
Zna i zapivat koju bećarsku.
Kad sa ćoša zaroždi,
znaće se, jal srićan, jal nesrićan.
Znaće se jesu mu oca u o’štine
kojikaki voždi tukli,
jal didu za brkove vukli.
Pritrpiće sve, samo da je doma.
Međ svojima.
Otiće, ako mu dica kruva nemu,
jel ga ‘ni iz lasticina repa otiru
što oduzimu i sabiru.
Vraćaće se
o Božića, o Uskrsa i kirbaja.
Vraćaće se da je za blage dane doma
međ svojima.
- nagrada za Lipu rič, Sonta XI 2018.
MOJA RIČI
Tražim ti u ditinjckima snima.
Digoda si se zasigrala…Zagubila.
Možda u vinogradu međ čokoćom i grožđom
sa didom u pudarine.
Znam. Digoda si u kukurzvine i srpu.
U jutarnjima maglama i sisvetskima mrazovima.
U materinima i očevima
’pankama, košuljcima i skutama.
A, pa da , u starove si kose!
U toljama s vodom i gladaricom u žetvama,
na guvnima u kršću si se ukucila.
U fagovima digod u konoplje si se pritajila.
Na đermovima, na ledina,
na Mostonge u trske međ baticom. Ćutiš.
Šćućurila si se u majkinomu sanduku.
Opočivaš međ bosiljkom i ružmarinom.
Pritislo ti vrime u priškrinjku
što još uvik čuva čipke i pule
sa oparani skuta i plećaka od srvijana i čistoga,
sukanoga, prisukanoga, ispredenoga i otkanoga.
Tražim ti, izgubita i ja brez tebe u šifoneru sićanja,
međ ponjavama, upletima, međ gubercima i ćilimcima
pri krmeljivomu lampošu stvorita,
obneviditima materinima očima,
otvrdlima, gukavima prstima opšita i prišita.
Izajdi i navuci se u najposvečanije ruvo.
Prošeći se korzom, pa u crkvu.
Riči, materina i očeva, bakina i didina,
izajdi iz duvara, iz zapećka,
digni se sa banka da ti ne zaboravim,
da ne zaboravim kolivku u koje sam se kolišala
i iz kojega sam roda i poroda.
- nagrada na Večeri ikavice u Stanišiću, XI 2017 .
MATERINO BOŽIĆNO PISMO
Faljenisus, sine dragi,
nek vam Bog u pomoći bude blagi.
Javljamo ti da smo živi i zdravi ko
što željimo tebe i lanićima tvojima.
Svaki dan ste u sankama mojima.
Kad mi srce visne, a ja sine,
na volju mu ne dam.
Poštašu beštelujem u tu tvoju bogatu zermlju,
di je po godine noć, a po, dan.
Kod nas je sine, adventsko vrime,
svanjiva mal prija sedam.
Još od četiri se sokakom pronese
friškoga kruva brime,
a otac u medara vruću lepinju donese.
Sine moj, promašijo si Uskrs i kirbaj,
a ja i otac se nadamo da ćeš
za Božić cigurno dojt.
Jel, vrime ide i sve će brzo projt.
On slamu za u sobu unet pribira misec cili.
Žito sam na Luciju posijala.
Raste, al ne poljivu ga tvoji janjići mili.
Na Badnjak ćemo užgat peć,
na slame se buretat i malu Bogu čekat.
Svićicu crvenu, bilu i plavu sam pribavila
i u čašu s kukuruzma i žitom metnila.
Nek se prid majkinom trpezom okreću.
Nauči ji sine, da po naški čestitu:
„-Faljenisus čestiti vam bijo Božić
i Isusovo porođenje.“
Mi ćemo jim srićni reč:
„ – Živi i zdravi bili, šta reče Bog?“
Nek odgovoru: “ – Da jidemo i pijemo,
da se veselimo i Boga slavimo.“
Kriškringli smo pripravili i kobojage
svr’ neba anđel će ga donet.
Lučenje smo nasolili i kobasice ispušili.
Fala Bogu, svega imamo,
a biće i tebe za ponet.
Snig je zavijo, pada i sve je zabilijo.
Otac je stare sone izvuko i konje timari.
Smije se i kaže: – Radovaće se naši mali.
Prosijak isprid naši vraci će bit
zagrnit, radosan i sit.
U selu će ti Božićne pisme dočekat,
a nebeska svitlost put će ti svitlit.
Sine, iz dalji daleke, oću li zaludu čekat?
II nagrada na Šokačkoj večeri u Sonti, XI 2019.
