Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by whitelisting our website.

BEHIJA BIBA SARAČEVIĆ rođena je 08.10.1958.godine u Bijeljini,
Bosna i Hercegovina. Od 1993-e godine živi u Austriji gdje se i
penzionisala. Supruga, majka, nena petero unučadi. „Uz naninu
mangalu“, koja je u pripremi za štampanje,do sada objavila zbirku pjesama „ Potraga za sjećanjem“ u
Izdavačkoj kući „Bosanska riječ“, Tuzla.

Zovem se Behija – biba – Saračević
Rođena 08.10. 1958 god. U Bijeljini BiH. Živim u Austriji od 1993-će. Gdje sam se i penzionisala prije dvije godine. Supruga sam, ponosna majka jednog sina, svekrva I nena petero zlatnih mi unučadi. Ovo mi je druga knjiga, prvu knjigu poezije “POTRAGA ZA SJEĆANJEM” sam takođe objavila u najboljoj (za mene) izdavačkoj kući “BOSANSKA RIJEČ” Šimo Ešić Tuzla. Dugogodišnji i ni malo lagan rad sa ljudima mi je donio i neko dobro, a to je: da sam psihički ojačala na mnogim izazovima koje život nameće. Veoma sam kreativna, pa sam se bavila sa više poslova koji su mi donosili dobit svake vrste. Iako sam u penziji za mene rad ne prestaje sve dok postojim, te sam aktivna na mnogim životnim poljima, čak i vise nego li mi to zdravlje dozvoljava. Dakle, veliki sam pozitivni borac. Pisanjem se bavim od djetinjstva, tačnije od svoje devete godine. Sve ono što nisam smjela reći ljudima, ja sam govorila papiru, koji je podnosio moje tuge I radosti. Zavoljela sam pisanu riječ i saživljavala se sa njom. To je moja učiteljica prepoznala, pa me je motivisala da pišem, tako što je moje radove nagrađivala, slala u sve dječije novine, zatim me upisala u dramsku sekciju u kojoj sam bila veoma aktivna I kreativna. Svoje priče sam davala za pozorišne komade u kojima sam igrala glavne uloge dugi niz godina. Kasnije je pisanje za mene imalo prvenstveno terapeutsku svrhu, Nisam ambicionizam uzimala kao prioritet, jer pisajuči, skidala sam teret sa duše, rano shvatila, da sve to nije moje, da je to Njegovo za šta sam Mu neizmjerno zahvalna. Živim da budem zahvalna za svjetlost ovoga svijeta, za ljubav, za topline koju je naš Stvoritelj darovao ljudima, da dajem I po malo primam, da se radujem malim stvarima I da se smijem dječijim osmijehom. I kada mi se zavjese zanjišu u očima,preplavi me neka energija zahvalnosti za oslobađanjem, čega – ne znam, znam da nije misao, nego dodir duše sa suzom. .Tvrdim, da je u svima nama bol na zavoju prsa, njome se mjerimo iznutra I često nas žigne, a najčešće kad preživljavamo struju prošlosti, samo što se svako ne usudi to prenijeti na papir i podijeliti sa drugima. Ja sam se usudila…

ISTINA

Pogled mi se popeo
na visoku pozornicu svijeta…
Ja, trunčica praha,
opreznom sviješću
skidam teret originalnosti.
Silazim golim nogama
u zalog suštinske poniznosti
da bih osjetila.
Brišem kategorije žudnje…
Provlačim se kroz paučinu
suštinskih smetnji
koje se protežu iz pravca
materijalnih prolaznosti.
Žurim stopama rasterećenosti
u mir i tišinu svojih ćelija,
u zaštitu od loših posljedica,
u prijatnu simfoniju pomoći
onima koji žive…
U završnicu i uputu saznanja,
da živimo
da ne bismo
presvisli od istine.

 

 

Laisser un commentaire

Votre adresse e-mail ne sera pas publiée. Les champs obligatoires sont indiqués avec *